Hazreti Hatidža

MAJKA VJERNIKA – HATIDŽA – KĆERKA HUVEJLIDOVA, NEPOROČNA, VELIKA

Ime i porijeklo:

Kada govorimo o h. Hatidžinoj porodici, imena koja nailazimo među njenim bližnjim, imena su hrabrih i uglednih osoba. Izdvojit ćemo njenog oca i jednog od njenih amidžića, Verekata b. Nevfela zbog velikog uticaja koji su imali na h. Hatidžu.

Ona je Hadidža (Hatidža), kćerka Huvejlidova b. Eseda b. Abdil’uzzaa b. Kusajja, Kurejševićka, Esedijka, supruga Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem. Huvejlid je bio jedan od poglavara Benu Eseda, rođeni brat Abdumenafa i njegov saveznik. Kurejšije pamte njegovu hrabrost kada se suprotstavio Tubbe’u, vladaru Jemene, koji je htio da uzme Crni kamen (Hadžeru-l-esved) i da ga odnese i spriječio ga, pa su ga Kurejšije uzeli za svog vođu i tome se niko nije protivio.

Majka joj je Fatima, kćerka Zaideta b. Esamma, a Esamm se zvao Džundub b. Herim b. Revaha b. Hudžr b. Abd b. Me’is b. Amir b. Luejj.[1]

Biografski podaci su siromašni kada se govori o njoj, ali je ostalo zabilježeno da je bila izuzetne fizičke ljepote.

U njenom životu su veliki trag ostavili njeni bliski rođaci, Hakim b. Hazzam, sin njenog bratića, kojeg je mati rodila u unutrašnjosti Kabe, kada je bila ušla u nju radi posjete i tada je snašli porođajni bolovi. To se smatralo izuzetnim i time se ponosilo. Izuzetno uvažavan od svojih saplemenika zbog svoje promućurnosti, mudrosti, odlučnosti, darežljivosti i hrabrosti. Imao je ogromno bogatstvo. U Darunnedve, Vijećnicu, primljen je kada je imao petnaest godina, a bilo je uobičajeno da se ne primaju članovi mlađi od četrdeset godina, pa samo njegovo primanje u članstvo u ovim godinama, dokaz je svih vrlina kojima se Hakim odlikovao. Bavio se trgovinom i njegovi karavani su pokrivali prostor Arapskog poluotoka, a stizali su i do Perzija na istoku i Šama na zapadu. Donosili su mu veliku zaradu od koje je veliki dio dijelio siromašnim Mekkelijama i radi gostiju, a nadajući se time blagoslovu u imetku.[2]

Što se tiče njenog amidžića Verekata b. Nevfela, on je imao jako veliki uticaj na duhovni odgoj h. Hatidže u vremenu prije islama. Bio je zahid, nemaran, spram dunjaluka, ovog svijeta, njegova luksuza i čitav svoj život je posvetio promišljanju o kosmosu i robovanju Allahu. Proučavao je Tevrat i Indžil i prenosio drugima što bi tamo našao, i nastojao je da dokuči svojstva vjerovjesnika kojeg najavljuje Tevrat i Indžil i druge knjige. Družio se sa svećenicima i isposnicima koji su proučavali svete spise i od njih slušao o osobinama zadnjeg vjerovjesnika čeznući da ga dočeka prije svoje smrti, naročito kada je saznao da je taj Vjerovjesnik od potomaka Ismaila, alejhisselam. Bio je daleko od negativnosti svog vremena i obožavanja kipova.

Hazreti Hatidža je bila zadivljena ovom dvojicom muškaraca, gdje joj je Hakim, bio uzorom u trgovini i promućurnosti, a Vereka joj je bio primjerom u pobožnosti i promišljanju. Duboko je vjerovala u ono što je on kazivao i sama je često razmišljala o Allahu, nagradi, kazni, vrijednosti dobrog djela i trošenja na siromašne i nevoljnike. Vereka je joj je odgovarao na sva njena pitanja tako je da je to imalo uticaja na njen život i ona nikada nije obožavala kipove, nije im prinosila žrtve niti im se zavjetovala i za šta.[3]

Stekla je zavidan nadimak u Kurejšu, Ettahira – Čista, Neporočna, zbog svoje čednosti i čestitosti, kao što je imala i nadimak Prvakinja kurejševićkih žena – Sejjidetu nisai Kurejš. Izbjegavala je besposlicu i mjesta gdje su se ljudi opuštali uz muziku i alkohol, a žene koje su ju voljele i smatrale prednošću da budu viđene u njenom društvu, izbjegavale su praznu priču i besposlicu kada bi bile s njom. Ustručavale su se njene čednosti i neporočnosti. Sa svojim amidžićem Verekom, često je razgovarala o poslanicima a naročito o najavljenom posljednjem poslaniku kojeg se iščekivalo i o Bogu koji je sve stvorio i kojem se treba pokoriti. Ljudi su jedinstvenog stava o njenim visokim moralnim osobinama i njenom fizičkom kvalitetu kojima se odlikovala nad ostalim ženama. Zbog svog bogatstva nije poklekla i nije se predala ovosvjetskim užicima, nego je se predala višnjim ciljevima.

Ovakvo njeno razmišljanje ju je držalo daleko od besposlice i raskalašenosti u kojoj je uživala njena okolina.[4]

Hazreti Hatidža je naslijedila od svoje majke fizičku ljepotu, od oca je naslijedila promućurnost i inteligenciju, pa je bila privlačna i ljepotom i pameću.

Ona je Kurejšijka, i ocem i majkom, i rodila se petnaest godina prije Godine slona, oko 555. godine.

S Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, dijeli trećeg pretka, djeda, i ona je najbliža srodstvom Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, od svih njegovih supruga i Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, izuzev nje i h. Umm Habibe, kćeri h. Ebu Sufjana, nije oženio ijednu od daljnjih rođaka.[5]

Roditelji h. Hatidže su bili iz najuglednijih kuća u Kurejšu, porijeklom i bogatstvom. Ona je odrastala u aristokratskoj kući, okružena bogatstvom, ali u kući u kojoj se vodilo računa o ponašanju i ahlaku, daleko od predavanja besposlici i terevenkama.

Možemo reći da je Allahovom voljom, ona odrastala na takav način, jer je u Prapočetku određena da bude supruga Poslanika, Miljenika, sallellahu alejhi ve sellem, i Majka vjernicima, a nije svaka žena podobna da bude majka vjernicima. Na isti način su odrastale i bivale odgajane i ostale supruge Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, zbog zadatka i svrhe koje će obavljati kao takve.

Običaj predislamskih Arapa, u džahilijjetu, bio je da se djevojčice iz otmjenih, aristokratskih kuća, udaju u ranim godinama života, jako često sa navršenih deset godina. Ovakav običaj nije vladao samo na Arapskom poluotoku, nego je to bilo uobičajeno i u ostalim narodima i kulturama, jer ti bogatiji slojevi društva, težili su tome da se izdvoje od običnih ljudi, pa su u naslijeđe ostavili i kovanicu plava krv, u svojoj bolesnoj želji da budu različiti.

Hazreti Hatidža je razgovarala sa svojim ocem i on ju je pitao o pouzdanim trgovcima u Mekki i onima koji su spremni na ostvarenje časne zarade svojom trgovinom. Nabrajala je čestite trgovce i onda ju je otac upitao o Atiku. Rekla je da je Atik izuzetno čestit čovjek koji je pomagao drugima i siromašnim i koji je na sve načine izbjegavao bilo kakve nečasne radnje. Na pitanje o tome da li joj se on sviđa i da li bi mu htjela biti supruga, h. Hatidža je stidljivo oborila glavu i porumenjela. Rekla je da se neće protiviti onom što za nju odabere njen otac i čime je zadovoljna njena mati. Dogovoreno je vjenčanje i svadba. U braku sa Atikom je h. Hatidža bila odana supruga koja je bila podrška i potpora svom mužu i on joj je uzvraćao ljubavlju i poštovanjem. Nakon godinu dana, ona mu je rodila kćerku koja je uzela njegovo srce zbog svoje velike sličnosti s majkom. Hazreti Hatidžin otac, Huvejlid, je bio jako zadovoljan brakom svoje kćeri jer je vidio da ona pokazuje poštovanje i odanost svom suprugu, a iz razgovora sa svojim zetom, shvatio je da je i zet više nego zadovoljan njome. To ga je jako radovalo i često je posjećivao svoju kćer. Međutim, sudbina je htjela drugačije za ovu ženu i njen brak. Polovicom druge godine njihova braka, Atik je umro, ostavljajući iza sebe, u nasljedstvo, veliko bogatstvo. Hatidža je tugovala za svojim mužem, kao i njena majka za zetom, mada su mnogi Kurejševići govorili o bogatstvu koje je ona naslijedila. Mnogi Kurejšije su poželjeli njeno bogatstvo, ljepotu i porijeklo i mnogi su maštali o tome da im h. Hatidža bude suprugom i da ih Huvejlid prihvati za zeta. Kratko poslije Atikove smrti, počeli su se javljati bogataši i plemići, ustrajavajući u traženju Hatidžine ruke za sebe, pravdajući svoje traženje onim što su čuli o njoj kao domaćici i bračnoj drugarici.

Prolazili su mjeseci a Hatidža je bila predana odgajanju svoje kćeri. Nakon nekoliko mjeseci, Huvejlid je otišao svojoj kćeri i rekao joj: – Prošlo je mnogo vremena poslije Atika a ti si ispoštovala sjećanje na njega i ukazala si mu počast i živom i nakon njegove smrti i ne treba da živi umiru poslije umrlih. – Ona ga je pogledala očiju ispunjenih suzama i rekla isprekidanim glasom: – A kakva je svrha u životu nakon smrti voljenih? Ako je Atik i umro, ostalo je sjećanje na njega. – Onda je rukom pomilovala kćerkicu po glavi i rekla, dok su joj suze tekle niz obraze: – Ovo je uspomena koju je Atik ostavio. Ostat ću uz nju dokle god živim i neću je odvesti u nečiju drugu osim u kuću njenog oca i neću je izlagati srdžbi ili zadovoljstvu nekog stranca. – Otac joj je rekao: – Mnoge su žene ostale udovice i ponovno se udale i imale lijep život. – pa joj je počeo nabrajati mnoge od njih, a zatim je rekao: – Ja sam već starac i bojim se da ću umrijeti sutra ili prekosutra a da ćeš ti ostati bez muža koji će voditi računa o tebi, ispunjen brigom za tebe i tvoju kćer. Da li ćeš se pokoriti svom ocu, jer ja nisam navikao od tebe da budeš neposlušna? – Malo je ušutio a onda rekao: – Muž koji će nadomjestiti Atika, Hatidža, muža kojim ću biti zadovoljan i ja i ti. Da li bi voljela znati ko je on? Čula si puno o njemu, to je Nebbaš b. Zurare Temimi, plemenit i ugledan i o čijoj hrabrosti, časti i plemenitosti se puno priča. To je dobar izbor za čestitu ženu, pa me poslušaj i smiluj se svom ocu koju strahuje za tebe. – Hatidža je šutila, oborene glave, sve dok, u konačnici, je popustila navaljivanju svog oca i pristala.

I drugom mužu je bila odana i poslušna supruga, kao što je i on njoj pokazivao puno poštovanje i ljubav. I ovaj je bio jako bogat, cjenjen trgovac. Rodila mu je sina Haleta, i kćer Hind, a onda joj je i taj muž umro i sudbina, proviđenje, ju je i po drugi put ostavilo udovicom. I on je iza sebe ostavio veliko bogatstvo i kada bi ljudi govorili o bogatstvu koje je ona naslijedila, pomalo joj i zavideći na tome, ona bi odgovarala sa omalovažavanjem: – A da li je to bogatstvo pomoglo ijednom mom mužu i spasilo ga od smrti?

Poslije ovoga je i h. Hatidža oboljela i otac joj je dolazio u posjetu svaki dan, brinući i o njoj i o njenoj djeci, trgujući njenim imetkom i povećavajući ga. Zbog svoje velike ljubavi prema njoj, i on je osjećao bol i veliku zabrinutost. U njenom susjedstvu je živjela još jedna mlada udovica, koja nakon smrti muža nije htjela ni da pogleda nekog muškarca, nego se predala odgajanju svog sina, Muhammeda. Ta žena je bila Amina, kćerka Vehbova, mati Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. Hatidža je donijela čvrstu odluku da se više neće udavati nego da će se predati odgajanju svoje djece i biti privržena njima.

Općenito, kada čitamo ili govorimo ili slušamo o prohujalim vremenima, trebamo sebi zamišljati i sliku i okolnosti u kojima su dotične ličnosti, o kojima čitamo živjele. U današnje vrijeme nam je lahko zamisliti uspješnu poslovnu ženu, koja upravlja preduzećem ili čak koncernom, ali vrijeme u kojem je živjela h. Hatidža, bilo je vrijeme muškaraca, kada je žena smatrana manje vrijednom ili čak nevrijednom, kada su muškarci, želeći sačuvati svoju čast, zakopavali živu žensku djecu. Mekkelije su bili vješti trgovci i svoje bogatstvo su većinom, sticali trgovinom. Historijski izvori ne navode žene kao uspješne trgovkinje i osim h. Hatidže, navodi se samo još jedna žena koja je imala visok položaj među mekkanskim bogatašima, a to je bila Esma, kćer Muharribeta, mati Ebu Džehla. Esma je prodavala mirise koje joj je slao njen sin Abdullah b. Ebi Rebi’a iz Jemena.[6]

Međutim, kako god postoje pravila, postoje i izuzeci koji potvrđuju ta pravila, kako u mekkanskoj tako i u svim ostalim društvima i zajednicama. Pripadnost određenoj društvenoj skupini, u ovom slučaju plemićima i aristokraciji, davala je i određene benefite. Tako je ženi iz ugledne i časne familije, bilo lakše da se bavi trgovinom i zauzme mjesto u društvu nego nekoj drugoj ženi iz nižeg staleža. Možda i u ovakvom odnosu trebamo tražiti razlog h. Hatidžinog uspjeha.

Hazreti Hatidža je važila za časnu i bogatu ženu, upošljavala je ljude da trguju njenim imetkom dajući im udio u zaradi. Zbog svoje čestitosti i čednosti, neporočnosti, u džahilijjetu su h. Hatidžu zvali Tahira (čista). Ljudi se nisu osjećali poniženim time što su njoj bili u službi, nego su se hvalisali time, a mnogi trgovci su se s njom savjetovali i slušali njene prijedloge kako da unaprijede svoju trgovinu, jer su iskusili da im njeni savjeti donose dobit.[7]

Želja da se uda za Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem

Kada je čula za Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, kakav je i koje su mu osobine, to joj se dopalo i poslala je po njega nudeći mu posao; da za nju trguje u Šamu. Obećala mu je platiti više nego drugi nude, i za pratnju mu dodijelila svog roba Mejseru. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je prihvatio i trgovao je njenom robom i kada su došli u Mekku sa zaradom i trgovačkom robom, ostvarena je višestruka zarada. Kada joj je Mejsera ispričao o Poslanikovom, sallellahu alejhi ve sellem, ahlaku, plemenitosti, čestitosti, povjerljivosti i iskrenosti, ona se ponudila Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem. Kako tvrde, ona mu je rekla: – Rođače, sviđaš mi se zbog zajedničkog porijekla, tvoje izuzetnosti i ugleda u tvom narodu, tvoje povjerljivosti i pouzdanosti, tvog lijepog ahlaka, iskrenog govora. – i on, sallellahu alejhi ve sellem, je prihvatio i o tome pričao sa svojim amidžama. Sa njim, sallellahu alejhi ve sellem, je otišao h. Hamza, i zaprosio ju za svog bratića. Za njega, sallellahu alejhi ve sellem, ju je udao njen amidža Amr b. Esed, jer joj je otac bio umro. Ona je imala četrdeset a Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, dvadeset i pet godina.[8] Njen vjenčani dar, od Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, bio je dvadeset deva, junica (bikre).

Bilježe da je razlog sklapanja zaruka h. Hatidže s Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, bio kada su se okupile žene Kurejša u Džamiji, za vrijeme jednog od praznika, i tamo su zatekle jednog židovskog svećenika koji je rekao: – Samo što nije došlo vrijeme kada će se među vama pojaviti Vjerovjesnik. Bilo koja od vas, koja mogne da mu bude supruga, neka to i učini. – Te riječi su se dojmile h. Hatidže. Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, je h. Hatidža unajmila da trguje za nju obaćavajući mu dvije mlade deve za to. S njim je poslala i svog roba Mejseru u Šam. Kada su krenuli na put, Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je otišao pod jedno drvo, da bi odmorio u hladovini, i vidio ga je isposnik koji se zvao Nestor. Dočekao ga je i poljubio mu ruke i noge i rekao: – Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik. – kada je na njemu, sallellahu alejhi ve sellem, uočio znakove i obilježja poslanstva, te da je odmarao pod drvetom, a onda je rekao Mejseri: – Pokoravaj mu se u svim naredbama i zabranama, jer on je Vjerovjesnik. Allaha mi, ispod ovog drveta nije sjedio iko poslije Isaa, alejhissalatu vesselam, i Isa, alejhissalatu vesselam, ga je najavio riječima: i donosiocem radosne vijesti o poslaniku koji će doći poslije mene, čije je ime Ahmed (Sura Saff, 6.) On će zavladati čitavom Zemljom. – Mejsere je rekao: – Muhammede, za jednu noć smo prešli razdaljinu od nekoliko dana i zaradili smo na ovom putovanju više nego što smo ikada zaradili u četrdeset godina, tvojim zalaganjem i blagoslovom. Otiđi Hatidži i obraduj je našom zaradom. – Hatidža je tada sjedila na svom balkonu i vidjela je jahača da dolazi a na njegovoj lijevoj i desnoj strani je bio po jedan melek sa isukanom sabljom, nad glavom mu je bio oblak sa smaragdnom svjetiljkom, a oko njega kupola od rubina. Pomislila je da dolazi neki kralj da ju zaprosi, pa je rekao: – Allahu, meni i mojoj kući. – Kada je došao, vidjela je da je to Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, i on ju je obradovao velikom zaradom, a ona je rekla: – A gdje je Mejsere? – On je rekao: – Dolazi za mnom. – Ona je rekla: – Vrati mu se i budi s njim. – Htjela je da se uvjeri po pitanju oblaka. Oblak je krenuo za Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, natkriljujući ga. Kada su došli, Mejsera je otišao h. Hatidži i ispričao joj o Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem: – Jeo sam s njim do sitosti, a hrane je ostajalo koliko je i bilo. Polovinom dana, kada je bila žega, vidio sam dva meleka kako mu prave hladovinu. – Hatidža je rekla da joj se donese pladanj sa hurmama i pozvala je ljude i Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i jeli su do sitosti, a na pladnju nije imalo umanjilo od iznesenog. Oslobodila je Mejseru i njegovu djecu i dala mu deset hiljada dirhema za radosnu vijest. Uredila je zaruku sa svojim amidžom Amrom b. Esedom i on ju je isprosio za Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem.[9]

U drugoj predaji: Od Džabira se bilježi da je rekao: – Uzrok udaje h. Hatidže za Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, je bio da je Ebu Talib rekao: – Muhammede, hoću da te oženim ali nemam imetka kojim bih te pomogao u tome, a Hatidža je naša rodica i svake godine Kurejšije joj daju novac i robu da trguje za njih i uzima tovar deve za tu uslugu, od zarade. Da li bi i ti izišao da trguješ? – On je rekao: – Hoću. – Ebu Talib je otišao do nje i rekao joj o čemu se radi i ona se jako obradovala i rekla je svom slugi, robu, Mejseri: – Ti i sva ova sredstva ste pod upravom Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. – Kada se Mejsera vratio, ispričao je da nije prošao ni pored jednog drveta ili kamena a da to nije progovorilo: – Esselamu alejke, Allahov poslaniče. – Dalje priča: – Došao je isposnik Behira i služio nas, kada je vidio oblak iznad Muhammedove, sallellahu alejhi ve sellem, glave koji je išao gdje god bi Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, išao, praveći mu hladovinu danju. – Zaradili su jako mnogo na ovom trgovačkom putovanju. Kada su otišli, Mejsera je rekao: – Kada bi, Muhammede, otišao u Mekku i Hatidžu obavijestio o velikoj zaradi, koristilo bi ti. – Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, je otišao na svojoj jahalici, a Hatidža je, taj dan, sjedila u sobi (s pogledom) sa ženama i vidjela je Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, da jaše. Vidjela je oblak iznad njegove glave koji ga je pratio i vidjela je dva meleka, s desne mu i lijeve strane, a svaki od njih je imao isukanu sablju, kako ga prate u zraku. Rekla je: – Ovaj jahač je vrlo važna ličnost. Kamo sreće da dođe meni u kuću. – Uvidjela je da je to Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, kada se primakao, i da dolazi njoj u kuću, pa je bosa sišla pred njega. Kada bi htjela da pogleda na neku stranu, sluškinje bi prenosile njen otoman na tu stranu. – Kada mu, sallellahu alejhi ve sellem, se primakla, rekla je: – Muhammede, idi i dovedi mi svog amidžu Ebu Taliba. – a bila je već poslala po svog amidžu Vereku da ju uda za Muhammeda, jer sam mu rekla o tome. – Njih dvojica su ušli kod njenog amidže i Ebu Talib je održao svoj poznati govor, pa je sklopljen bračni ugovor. Kada je Muhammed ustao da ide sa svojim amidžom, Ebu Talibom, on mu je rekla: – Zar svojoj kući, pa moja kuća je tvoja kuća, a ja sam tvoja.[10]

U nekim predajama se navodi da je h. Hatidža sanjala kao da je sunce se spustilo u njenu kuću i da je njegova svjetlost ispunila kuću i okolicu kuće, pa se prenula iz sna ustreptala. Pohitala je do kuće svog amidžića Verekata b. Nevfela i ispričala mu šta je sanjala, a on joj je rastumačio san, vidno obradovan njime, da je to sunce znak dolaska Očekivanog, a to što se spustilo u njenu kuću je znak da će ga ona prihvatiti i biti mu najbliža.[11]

Hazreti Hatidža mu je srdito rekla: – Vereka, jako dobro znaš da sam zanemarila muškarce i okrenula se onom što je bitnije. Znaš da sam se predala svojoj djeci i da trgovini i da li si ozbiljan? Ponovno razmisli o značenju ovog sna, pa ako se ne šališ, doći ćeš do drugačijeg zaključka, jer ja se neću udavati. – Vereka se nasmijao a onda blago rekao: – Hatidža, ti ćeš se udati. Ja ne volim da se šalim i znaš kako ja živim i razmišljam. Udat ćeš se za sunce koje će probiti tamu i obasjati dunjaluk, koje će ljude povesti pravim putem nakon što su zalutali i bili zaslijepljeni. Hatidža, udat ćeš se za čovjeka koji nije običan čovjek, udat ćeš se za Vjerovjesnika, Hatidža. – Hatidža se stresla, kao da se probudila iz dubokog sna i nije mogla ništa reći. – Vereka je nastavio: – Ovaj Vjerovjesnik će biti od Arapa, kao što je zapisano u knjigama koje sam čitao. Njegovo vrijeme je blizu i Allah će mu odabrati suprugu koja će mu biti podrška i koja će se, zajedno s njim, opirati njegovim neprijateljima. Jesi li spremna za tu borbu, Hatidža? Pripremaj se od danas, jer tvoj san potvrđuje da si ti supruga tom vjerovjesniku. – Hatidža je otišla svojoj kući u nevjerici, govoreći sebi: – Možda je istina što kaže, a možda je njegovo tumačenje sna samo nagađanje. – Od tada je stalno razmišljala o tom snu i tumačenju, makar nije ikome o tome govorila.[12]

Iako je donijela odluku da se neće više udavati, kada joj je došao Ebu Talib, tražeći da uposli njegova bratića za sljedeći karavan koji će ići u Šam i kada je ona upoznala Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, prilikom, kao što bi se danas reklo, intervjuu za posao, sve češće je svoje misli upravljala prema tom mladiću. On joj je sve više obuzimao srce.

Ne želeći i na koji način povrijediti čast ni h. Hatidže ni Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, usuđujemo se reći da je Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, bio prvi o kojem je h. Hatidža razmišljala sama, bez nagovaranja roditelja ili nekog drugog, kao o svom bračnom drugu. Kao da se prvi put zaljubila, u svom životu.

Možemo pretpostaviti da je imala razmišljanja, kao što ih i svako ima, prije sklapanja braka: kako će reagovati okolina; šta će reći ljudi ako ona ponudi brak, a običaj da brak nudi muškarac; šta će se desiti ako ona njemu, sallellahu alejhi ve sellem, ponudi brak a on ju odbije, a toliko muškaraca je nju prosilo a ona ih je odbijala…

Pozvala je svoju iskrenu prijateljicu kojoj se povjeravala, Nefisu, dala joj je dragocjeni poklon iz robe koju je Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, nabavio u Šamu, i u povjerenju ju pitala: – Nefisa, šta misliš o ovom poklonu? – Ona je rekla: – Nešto što nisam imala priliku vidjeti prije, jako je lijepa i ukazuje na izuzetnu prefinjenost onog ko ju je odabrao. – Hatidža je pitala s osmijehom: – Ukazuje na lijep ukus? – Nefisa je rekla: – Izuzetan ukus i profinjenost. – Onda se okrenula Hatidži i rekla: – Sigurno se radi o ukusu Muhammeda, zar ne? On je lijep i voli ljepotu. – Hatidža je rekla: – Ali je on neoženjen. – Nefisa je požurila reći: – Mekka od njega nije doživjela išta što mladići čine, ne zna se za njega išta osim pouzdanosti i iskrenosti. Zar nije on i pored svoje mladosti, pouzdan i iskren, ugledan i odlikovan svim vrlinama? – Malo je zašutjela, a onda rekla: – Bilo bi jako dobro da ga zadržiš kod sebe da trguje za tebe. On je blagoslovljen i zaslužuje da zauzme svoje mjesto među uglednicima Mekke. Kako će se samo usrećiti ona koja se uda za njega! – Hatidža je ustreptala rekla: – Bio bi on izuzetan muž. – Nefisa je osjetila prizvuk naklonosti u Hatidžinom glasu, pa je rekla: – Svaka djevojka priželjkuje da mu bude suprugom, makar je siromašan. Međutim, on je vrijedan, promućuran, daleko je od svake negativnosti, a ko je takav, lahko će se obogatiti. Prijateljice, da li ti to razmišljaš o tom mladiću? Možda i on čeka do danas jer nije našao odgovarajuću ženu koja bi mu mogla biti suprugom kakvu bi on želio. Muhammed ne razmišlja o ženama kao ostali mladići i njega na brak ne potiče ono što potiče njih. On je velikog srca i razmišlja o ženi koja je isto tako velikog srca. – Hatidža je pitala: – Stariju ili mlađu, Nefisa? – Nefisa je rekla: – Muhammedu nije bitna razlika u godinama, njemu je bitno iskreno i predano srce. I šta je razlika između tebe i njega od petnaest godina? Žene se ne mjere po starosti, jer ima ih koje su mlade ali potrošene i slomljene i žive kao starice otkako znaju za sebe, a imaš i one koje su zadržale svoju ljepotu i energiju, makar imaju puno godina. Mogle bismo ga pitati za njegovo mišljenje o braku s tobom bez da drugi znaju, pa ako pristane, dobro i jeste, a ako ne pristane, niko neće znati a mi ništa ne gubimo. – Hatidža ju je pitala: – A ko će preuzeti na sebe tu ulogu, Nefisa? – Nefisa je oduševljeno rekla: – Ja ću biti ta.

Nefisa je sačekala da se mrak spusti na zemlju, pa je iz Hatidžine kuće otišla do kuće Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i zatražila dopuštenje da uđe. Ušla je i zatekla ga predanog razmišljanju. Učinio joj se drugačijim kao da ga nikada nije vidjela.

Podigao je pogled prema njoj i upitao: – Kojim dobrom, Nefisa? – Ona je rekla: – Došla sam da ti čestitam na uspješnom povratku. – Onda se osvrnula i razgledala po kući, ali nije našla da ima iko drugi osim Umm Ejmen, koja je obavljala kućne poslove, pa je pokazujući na nju rekla: – Zar se ne osjećaš usamljenim, Muhammede? Ti i Umm Ejmen. – On se osmjehnuo i rekao: – A kako da uklonim tu osamljenost, Nefisa. Ja sam siromašan i ne mogu da ostvarim to na šta ti ciljaš. Nije svaka žena podobna da bude suprugom, Nefisa. Brak nije igra, nego je to dužnost koja se ne može ispuniti bez ispunjenja određenih uvjeta za to. Kada mi Allah omogući odgovarajući mehr, učinit ću i to. – Nefisa se jako obradovala tome, jer je osjetila da se približava svom cilju, pa je rekla: – A ako je žena bogata, časna i pouzdana? – On je rekao: – Onda i mehr za takvu raste, a ti znaš kakav je mehr bogataša i znaš da mnogi ne mogu da se ožene takvim. Kako da ja se oženim takvom nekom? – Nefisa se još više obradovala, pa je rekla, jedva se suzdržavajući: – A ako ti bude omogućena takva pouzdana, čestita, čedna i bogata žena bez da moraš obezbijediti veliki mehr? – On je rekao: – Kamo sreće, Nefisa? Ko je ta? – Nefisa se pribrala i rekla: – Hatidža, Muhammede, Hatidža, kći Huvejlidova. – Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, ju je pogledao, osjećajući u svom srcu naklonost prema h. Hatidži i želio je da je bogatiji kako bi joj ponudio brak, jer njene osobine su nešto što je uticalo na njega, a onda je s nadom rekao: – A ko će mi to dogovoriti, Nefisa? – Ona je rekla: – Ja ću se pobrinuti za to. Ja ću ju ubijediti i odgovoriti od njene odluke da se ne udaje. Ti si najbolja prilika da budeš muž nekom kao što je Hatidža. Mislim da ju neće biti teško ubijediti kada joj kažem da se radi o tebi i tome da si voljan da ju oženiš. – Onda je hitro otišla Hatidži s muštulukom da je Muhammed pristao. Hatidža ju je primila i otišla u svoj magacin odakle je donijela skupocjene darove Nefisi.

Brak

Mekka i njena okolica su bili ispunjeni srećom kada se proširila vijest da se Hatidža udaje za Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. O ovom braku se pričalo na svakom skupu i na svakom sijelu. Djevojke i slobodne žene u Mekki su zavidjele Hatidži na ovom braku. Među mekkanskim mladićima nije bilo privlačnijeg mladića, iskrenijeg, uglednijeg i časnijeg od njega, sallellahu alejhi ve sellem. On je obuzimao srca ljudima svojim ponašanjem i svojim visokim moralnim vrijednostima.

Predislamski Arapi nisu obraćali pažnju na starosnu razliku između supružnika i nije im bilo bitno ko je od koga i koliko stariji, nego su pridavali pažnju na porijeklo i ugled, te da li supružnici na taj način odgovaraju jedno drugom.[13]

Zakazan je dan vjenčanja i zaklane su životinje, uzvanice su pristizale a veselje je ispunilo Mekku. Mekkelije su smatrali Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, svojim najčasnijim stanovnikom. Nadmetali su se u tome ko će ponuditi više hrane tako da su se svi nahranili do sitosti, i bogati i siromašni.[14]

Ahlak, moralno ponašanje, spaja i razdvaja; pa spaja sličnosti a razdvaja suprotnosti. U ovom slučaju je spojio Pouzdanog Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, sa Neporočnom Hatidžom. Visoke moralne vrijednosti po kojima je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, bio poznat i kojim se isticao nad svojim vršnjacima, bile su uzrokom upoznavanja sa h. Hatidžom.[15]

Hazreti Hatidža je voljela Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, izuzetnom ljubavlju, i bila mu je krajnje odana pomažući mu u svim njegovim, sallellahu alejhi ve sellem, aktivnostima i pružajući mu materijalnu podršku iz svog velikog bogatstva. Nastojala je da mu ispuni njegove, sallellahu alejhi ve sellem, želje i prohtjeve i njihov zajednički život bio je ispunjen slogom, smirajem i blagodatima, zahvaljujući njihovoj međusobnoj ljubavi i razumijevanju.

Lično je služila Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i nije ikoga drugog zaduživala time. Nastojala je udovoljiti Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, na sve moguće načine i nije zabilježeno da je počinila išta čime bi izazvala njegovu, sallellahu alejhi ve sellem, srdžbu ili nezadovoljstvo, kao što je bio slučaj sa drugim. Srce joj je bilo ispunjeno ljubavlju prema Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i veliko uvažavanje i poštovanje. Nadala se da će on, sallellahu alejhi ve sellem, imati veliku ulogu u životu.

Bilježi se predaja od h. Enesa b. Malika da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, bio kod Ebu Taliba i zatražio je dopuštenje da ode h. Hatidži, pa mu je amidža dopustio. Za njim je poslao sluškinju, robinju, koja se zvala Neb’a i rekao joj: – Idi i vidi šta će mu Hatidža reći. – Neb’a priča: – Vidjela sam zadivljujuću stvar. Čim je čula da je on, sallellahu alejhi ve sellem, došao, ona je izišla na vrata, uzela ga za ruku i stavila ju na prsa i vrat, a onda rekla: – Za tebe bih dala i oca i majku, Allaha mi, ne radim ovo i radi čega osim što se nadam da ćeš biti Vjerovjesnik koji će dobiti poslanicu, koji će se pojaviti. Pa ako budeš taj, sjeti se mene i mog položaja. Zamoli Boga koji te učinio poslanikom, za mene. – Neb’a priča: – Pa je on njoj rekao: – Allaha mi, ako ja budem taj, kod mene si stekla toliko da to ne mogu ikada zanemariti. A ako bude neko drugi, Bog radi kojeg činiš sve ovo, neće te zanemariti ikada.[16]

Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, joj je uzvraćao ljubav i pažnju i nije kod nje izazivao ljubomoru, vodio je računa o njenim osjećajima i srcu, s njom je živio u braku dvadeset i pet godina i ljubav prema njoj je zadržao u sebi sve do svog preseljenja sa ovog svijeta. Dok je bio s njom u braku, nije se ženio ijednom drugom.

Nije slučajno da su se našli baš ova dva velika insana, Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, i h. Hatidža a ne neko drugo dvoje od njihovih savremenika ili nekih koji su došli u generacijama poslije njih. To je Allahova odredba i to se može zaključiti nakon pomnog proučavanja života njih dvoga i okolnosti u kojima su živjeli. Hazreti Hatidža je živjela u Mekki u kojima se prvenstvo uzimalo na osnovu svetosti Allahove kuće; svetosti okolice i svetosti Svetih mjeseci. Očuvanje Časne kuće (hrama) bio je nešto čime su se ponosili oni koji su se brinuli o njoj i to se prenosilo s koljena na koljeno i zbog nje se Kusajj b. Kilab borio, ratovao, četvrti predak i Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i h. Hatidže. Hranjenje i pojenje hodočasnika na sebe su preuzele familije koje su to smatrale osnovom svojoj slavi, vođenje računa o svetosti mjesta i vremena je nešto o čemu su svi vodili računa u Mekki, uz urođene moralne osobine beduina; hrabrost, čast, čuvanje komšije, pomaganje onom ko pomoć zatraži i to nije ugasio život u gradu.

Neko može reći: – Pa to je jednako i h. Hatidži i njenim savremenicama, međutim, vrhunac nečega je uvijek kod pojedinaca, jer naslijeđe, talent, nikada ne bude kod svih jednak i to je prepoznatljivo po pojedinačnom ponašanju i ličnom izboru shodno pruženim prilikama. Tako se razlikuje jedna od druge osobe.

Ko pomno proučava život ove Žene, uvidjet će sve kvalitete kojim ju je Uzvišeni Allah počastio i nadahnuće koje je imala, te njenu čednost i pošteđenost toga da se preda svim mnogobožačkim, paganskim običajima i nevaljalštinama.[17]

Shodno svom velikom iskustvu u radu sa ljudima, uočila je i kod svog muža sklonost dubokom promišljanju i kada bi kod njega, sallellahu alejhi ve sellem, primijetila da se odao mislima, nastojala je da ga drugi ne ometaju u tome i iznalazila je načina da mu obezbijedi potrebni mir. Ovakvim svojim postupanjem je samo potvrdila pravo zbog kojeg ju je Allah odabrao da bude suprugom Njegovom Miljeniku, sallellahu alejhi ve sellem, i Majkom svim vjernicima.

Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, je rodila svu djecu osim Ibrahima: Kasima, jedinog sina i po njemu se Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, zvao Ebu Kasim, h. Zejnebu, najstarije njihovo dijete, rodila se nešto više od godinu dana nakon vjenčanja, h. Rukajju, godinu dana nakon h. Zejnebe, h. Umm Kulsum i Fatimu.

Što se tiče sinova, oni su umrli još u džahilijjetu, a sve kćeri h. Hatidže i Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, dočekale su žive pojavu islama i sve su primile islam i učinile hidžru.[18]

Predaje koje kazuju da je imao još dvojicu sinova: Tajjiba i Tahira, većina smatra netačnim i kažu da se radi o nadimcima kojima su zvali Kasima, a Allah najbolje zna.

Mali Kasim je umro kada je prohodao, još nije bio odbijen od dojenja, pa je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, tješio svoju suprugu riječima: – On ima dojilju u Džennetu koja će upotpuniti njegovo vrijeme dojenja. – Ona je rekla: – Kada bih znala da je tako, bilo bi mi mnogo lakše. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, joj je rekao: – Ako hoćeš, omogućit ću ti da čuješ njegov glas u Džennetu. – Ona je rekla: – Ne, nego ću vjerovati Allahu i Njegovom Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem.[19]

Sve svoje poslove je prepustila svom mužu, sallellahu alejhi ve sellem, i tako je bila slobodna da se posveti porodici i odgajanju kćeri, pa je u tome uspjela, pokazujući svojim kćerima, ličnim primjerom, kako treba da bude supruga, domaćica i majka. U tome je i uspjela, tako da su Mekkelije, listom priželjkivali da se ožene nekom od kćeri Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i h. Hatidže.

Pored njihove djece, u kući su odrastali i razvijali se i h. Hatidžin sin iz prethodnog braka, h. Hind b. Ebi Hale, h. Alija b. Ebi Talib, h. Zejd b. Harise i Umm Ejmen Bereke Habešijje, Poslanikova, sallellahu alejhi ve sellem, dadilja. Nijednom od djece, njihove ili druge koja su boravila u kući, nije falilo roditeljske ljubavi, pažnje i njege. Svaka od ovih osoba je imala svoj uticaj i ulogu u historiji islama. Hazreti Hind je bio pastorak Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i navest ćemo ga zbog toga što je bio jedan od rijetkih koji su precizno opisali Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, što zbog svoje rječitosti, ali i zbog toga što je živio u Poslanikovoj, sallellahu alejhi ve sellem, blizini. Ashabi nisu mogli podići pogled prema Poslanikovom, sallellahu alejhi ve sellem, licu iz strahopoštovanja spram vjerovjesništva koje je ispunjavalo njihova srca. Hazreti Amr b. As kazuje: – I niko mi nije bio draži od Allahova Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, niti je iko bio cjenjeniji u mojim očima od njega, sallellahu alejhi ve sellem, ali nisam mogao podnijeti da napunim svoje oči njime, sallellahu alejhi ve sellem, iz poštovanja prema njemu. Kada bi neko tražio od mene da ga opišem, ne bih to bio u stanju, jer nisam mogao da napunim oči njime, sallellahu alejhi ve sellem.

Hazreti Hind je učinio hidžru u Medinu i učestvovao je u Bici na Bedru a poginuo je u Bici kod deve na strani h. Alije.

Hazreti Alija b. Ebi Talib je bio amidžić Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i on ga je uzeo od njegova oca Ebu Taliba kako bi mu olakšao i kako bi uzvratio na svu dobrotu koju je Ebu Talib pokazao prema njemu, sallellahu alejhi ve sellem, u njegovu djetinjstvu, nakon smrti djeda Abdulmuttaliba. Allahova blagodat prema h. Aliji je bila da je Kurejš zadesila krizna godina a Ebu Talib je imao mnogu čeljad. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je otišao h. Abbasu b. Abdilmuttalibu, svom amidži, koji je bio jedan od bogatijih Hašimija i rekao mu: – Abbase, tvoj brat Ebu Talib ima mnogu čeljad a ljude je zadesilo što i sam vidiš. Hajdemo do njega da mu olakšamo skrb. – Abbas je pristao i otišli su do Ebu Taliba, pa mu rekli: – Hoćemo da ti olakšamo skrb i brigu o čeljadi dok kriza prođe. – Ebu Talib im je rekao: – Ako mi ostavite Akila, radite šta hoćete. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je uzeo h. Aliju, a h. Abbas je uzeo h. Džafera i brinuo se o njemu. Hazreti Alija je primio islam kao desetogodišnjak.

Hazreti Zejd b. Harise je poticao od Arapa sa sjevera. Zarobili su ga kao dijete. Majka mu je bila izišla u posjetu svojoj braći u Taj, a malog su zarobili i prodali ga kao roba. Kupio ga je Hakim b. Hazzam, bratić h. Hatidže i poklonio joj ga. Njegov otac je tragao za njim i žalio, pa kada ga je našao kod Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je ponudio da izabere da li će otići sa svojim ocem ili ostati kod njega. Zejd je odabrao da ostane sa Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, i od tada su ga zvali Zejd Muhammedov, sve do objave ajeta u kojem se zabranjuje posinovljavanje. Bio je među prvim koji su primili islam, odmah nakon h. Hatidže, h. Ebu Bekra i h. Alije.

Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, ga je oženio svojom dadiljom h. Umm Ejmen i ona mu je rodila h. Usamu kojeg je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, postavio na čelo vojske za Mutu.

Hazreti Umm Ejmen, dadilja Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, koju je on naslijedio od svoga oca. Pazila je na Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, nakon smrti njegove, sallellahu alejhi ve sellem, majke. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je za nju govorio: – Umm Ejmen je moja mati nakon moje majke.

Možemo reći da je njihov brak bio skladan i ispunjen svim onim što čini skladan brak, samo više i bolje, jer radi se o odabranoj ženi i Najboljem stvorenju, sallellahu alejhi ve sellem, tako da se njihov bračni život ne može uporediti sa nečijim drugim niti možemo steći potpuni uvid u to.

Pred Objavu

Godine su prolazile dvoma supružnicima u kojima su uživali u sreći i zadovoljstvu. Kada se Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, primakao četrdesetoj godini, počeli su se pokazivati znaci vjerovjesništva. Jedan od tih znakova je i u riječima Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: – Zaista znam kamen u Mekki koji mi je nazivao selam prije nego sam postao poslanikom. Prepoznao bih ga i sada.[20]

Skoro sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, pričao sa svojom suprugom o ovim događajima i da je kod nje tražio i savjeta i podrške, kao što i čini svaki supružnik. Kada se nađemo u nekoj novoj situaciji, ili u nekim velikim problemima, tražimo mišljenje i savjet onih koji su izvan tog problema, jer njihovo gledanje sa strane često je ispravnije jer je lišeno zamagljenosti i ličnosti. To naročito važi za osobe koje su dokazale svoju uravnoteženost, promućurnost i sposobnost u različitim životnim prilikama, kao što je, u ovom slučaju, bila h. Hatidža. Biografska djela o Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, čak i bilježe slične situacije, kao što je i slučaj kada je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao h. Hatidži: – Hatidža, vidim svjetlost, čujem glas i bojim se da sam vračar?! – Ona je rekla: – Zaista Allah to ne čini s tobom. Ti si iskrenog govora, ispunjavaš povjereno i održavaš rodbinstvo.[21]

Lišena iznenadne pojave koja bi joj mogla promijeniti tok misli, ovdje je pokazala svoju trezvenost, duboku vjeru u Allaha i poznavanje Allahovih zakona. Svjesna je da Allah neće iznevjeriti čistu i neporočnu dušu kao što je bila duša Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da neće iznevjeriti onog svog roba koji ima osobine koje je nabrojala h. Hatidža, te je iznijela ispravan zaključak i time učvrstila i utješila Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem.

Svake godine, u mjesecu ramazanu, Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, je odlazio u brda, u pećinu Hira, da promišlja u samoći o svijetu koji ga okružuje i pojavama; razlozima zašto se ljudi ponašaju kako se ponašaju i načinima da se to ispravi. Možda bi se ovakvo ponašanje, savremenim rječnikom, moglo nazvati revolucionarnim, ako uzmemo da je pojam revolucija u značenju brze i dramatične promjene. Brze zbog toga što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, bio svjestan kratkoće života i negativnosti življenja u svom okruženju, što je iziskivalo hitna rješenja. U pećini je ostajao i po nekoliko dana, nekada i sedmica, i u toku tog perioda, h. Hatidža mu je pripravljala hranu i slala je po slugama, a nekada ju je i lično nosila svom voljenom mužu.

Većina žena bi pokazivala nezadovoljstvo i ljubomoru zbog muževog tolikog odsustvovanja iz kuće i udaljenosti od nje, smatrajući da ju manje voli i poštuje ili da mu nije stalo do nje, ali h. Hatidža nije bila takva. Ona je voljela sve ono što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, volio i pričinjavalo joj je zadovoljstvo da njega, sallellahu alejhi ve sellem, vidi sretnog i zadovoljnog. Ličnu sreću i zadovoljstvo je nalazila u njegovoj, sallellahu alejhi ve sellem, sreći i zadovoljstvu, utjehu u onom što on, sallellahu alejhi ve sellem, voli. Neko je rekao: – Ljubav nije voljeti samo ono što ti se sviđa kod voljene osobe, nego je istinska ljubav ona kada su ti dragi i nedostaci voljene osobe.

Supruga Najboljeg stvorenja, sallellahu alejhi ve sellem, na početku njegove, sallellahu alejhi ve sellem, misije, dostavljanja zadnje Objave, preporoda čovječanstva, morala je i sama biti izuzetnih kvaliteta. Potpora, podrška, pomoć, utjeha, onakva je kakav je onaj koga se podupire. Ne možemo očekivati da betonsku građevinu podupire drveni stup, jer je beton teži i treba nešto čvršće da bi ga držalo. Ne možemo očekivati da se dijamant ukrašava bakrom ili gvožđem, njega se ukrašava zlatom, srebrom, platinom, ili nekim drugim dragocjenim metalom. U ovom slučaju, dijamant je bio Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, a platina koja ga je držala i isticala dodatno njegovu ljepotu, bila je h. Hatidža. Ona ga je ispraćala ispunjena nadom, željno iščekujući da joj se vrati sa viješću da mu je došao melek, da mu je rečeno da je odabran za poslanika i da je došlo vrijeme poslanstva i teške zadaće preporađanja zajednice i ljudi. Bila je svjesna da ta zadaća neće biti lahka i da ih čekaju mnoge teškoće, ali se pripremala za to još od razgovora sa svojim amidžićem Verekom.

Jedne noći je izišao i čuo je glas: – Esselamu alejkum! – Pomislio je da ga progoni džin, pa je otrčao kući i ušao kod h. Hatidže i ona ga je pitala: – Šta se desilo? – On joj je ispričao i ona mu je rekla: – Raduj se, jer selam je dobro.[22]

Kada je došlo do prvog susreta Nebeskog povjerenika Objave, Džibrila, i Zemaljskog povjerenika Objave, Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i kada su izrečene prve riječi Objave: Čitaj! Čitaj sa imenom tvog Rabba koji je stvorio. Stvorio je čovjeka od zakvačka. Čitaj, tvoj Rabb je Najplemenitiji, Koji podučava Perom. Podučio je čovjeka svemu što nije znao. (Sura Alek, 1-5.) – žurno je izišao iz Pećine i pohitao kući. Na povratku ga je svaki kamen i svaki žbun selamio i nazivao Poslanikom. Uzdrhtao je ušao u kuću, obliven znojem, zbog svega što mu se desilo u Pećini i na povratku i povikao: – Pokrijte me! Pokrijte me! – Hazreti Hatidža ga je umotala u pokrivač, ništa ne pitajući, svjesna da mu je potrebno neko vrijeme da sve to proživi, razmisli i da se smiri. Smatrala je da bi ga njena pitanja mogla dodatno uznemiriti pa je čekala. Kada se Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, smirio, povratio dah i duh, onda ga je pitala i on joj je ispričao sve što mu se desilo i šta je čuo. U jednom momentu je rekao: – Bojim se za sebe! – Hazreti Hatidža mu je rekla: – Ne, tako mi Allaha. Allah te nikada ne bi ponizio, jer ti održavaš rodbinstvo, podnosiš teret i teškoće, dotiraš nevoljnika, pružaš gostoprimstvo i pomažeš u krizi i nedaći.[23]

Nijednog momenta njeno povjerenje u muža, sallellahu alejhi ve sellem, i njeno vjerovanje u Allaha, nije se uzdrmalo i poljuljalo. Dapače, sa punim vjerovanjem je tješila Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, a koja bi to žena, ili čak i muškarac, ovako reagovali u sličnoj situaciji? Ta njena postojanost u kriznoj situaciji ukazuje na snagu njenog uvjerenja, razboritost i odlučnost.

Ona se nije zadovoljila samo ovim riječima i utjehom, nego je s Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, otišla Vereki b. Nevfelu koji je bio primio kršćanstvo i koji je čitao i pisao hebrejski, a bio je duboko zašao u godine, toliko da je oslijepio od starosti, i rekla mu je: – Amidžiću, poslušaj svog bratića. – Vereka je pitao Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: – Bratiću, šta si vidio? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je ispričao šta mu se desilo i šta mu je rečeno, pa mu je Vereka rekao: – To je Glasnik (Namus) koji je dolazio i Musau, kamo sreće da to popratim. Kamo sreće da budem živ kada te istjera tvoj narod. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je pitao: – Zar će me istjerati? – Vereka je rekao: – Naravno, nijedan čovjek nije došao sa sličnim onim s čim ti dolaziš a da se prema njemu nije neprijateljski ophodilo. Ako dočekam tvoj dan, pomoći ću te na sve načine. – Poslije toga nije prošlo puno vremena a on je umro, u pauzi Objave.

Jednom je vidjela Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, oblivenog znojem, uzdrhtalog i kao da gleda u nešto. Kada se smirio, jedno vrijeme je šutio i ona ga je nježno i brižno upitala: – Zar nećeš malo odmoriti? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, joj je rekao: – Prošlo je vrijeme opuštanja, Hatidža. Džibril mi je naredio da se trudim i djelujem na spašavanju ljudi iz zablude u kojoj su. – Onda je malo zašutio, pa rekao: – Hoćeš li da čuješ Allahov Govor, Hatidža? – Ona se obradovala i pomno slušala riječi: – Umotani, ustani i opominji i svog Rabba veličaj, i svoju odjeću očisti, grijehe napusti, ne poklanjaj nešto kako bi dobio naknadu za to i radi svog Rabba ustraj (Sura Muddessir, 1-7.)

Hatidža je bila zadivljena tim riječima i osjetila je u sebi spremnost za zalaganje na Allahovom putu. Oduševljeno je rekla: – Ja sam prva koja vjeruje u tebe. Svjedočim da nema boga osim Allaha i da si ti Allahov Poslanik i Vjerovjesnik!

Džibril je dolazio Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, u različitim prilikama kako bi se Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, navikao na njega. Hazreti Hatidža je htjela da provjeri Džibrila, da se uvjeri u njegovo meleksko porijeklo i čistotu, pa je, kada je pričala s Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, rekla: – Kada ti dođe Džibril, hoćeš li mi reći? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: – Hoću. – I kada je Džibril došao, Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: – Evo ga, došao je. – Hazreti Hatidža je rekla: – Amidžiću, ustani i sjedi mi na lijevo bedro. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je ustao i sjeo joj na lijevo bedro a ona je pitala: – Vidiš li ga sada? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: – Vidim. – Onda je rekla: – Sada mi sjedi na desno bedro. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je prošao na desnu stranu i sjeo joj na bedro. – Pitala je: – A vidiš li ga sada? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: – Vidim. – Onda je ona rekla: – Sada mi sjedi u krilo. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je sjeo i ona je pitala: – A vidiš li ga sada? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: – Da. – Onda je h. Hatidža skinula svoj pokrov s glave i odbacila ga, a zatim upitala: – A da li ga sada vidiš? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: – Ne. – Ona je rekla: – Amidžiću, ustraj i raduj se, Allaha mi, to je melek, ni u kom slučaju nije šejtan.[24]

Ovakav postupak ukazuje na njenu oštroumnost i želju da umiri Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da ga obraduje i učvrsti.

Islam

Prva osoba koja je primila islam, nakon Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, bila je h. Hatidža, bilo da se radi o muškarcu ili ženi i po tome je ona Prva, koja je isprednjačila. Na taj način je Uzvišeni Allah olakšao Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, jer što god bi čuo od uvreda i utjerivanja u laž pa ga to rastužilo, Allah bi to uklonio od njega kada bi se vratio svojoj supruzi, Prvakinji žena svijeta, h. Hatidži, koja bi mu pružala podršku i olakšavala mu tješeći ga.

Bilo je i za očekivati da ona bude prva vjernica, jer je to iščekivala tokom svoje mladosti i života a i zbog svih čuda i predznaka vjerovjesništva kojima je svjedočila.

Nakon što je izjavila islam, Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, ju je podučavao onom čemu je njega, sallellahu alejhi ve sellem, podučavao Džibril. U jednoj predaji se navodi da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: – Zaista mi je Allah odabrao moje ashabe.

Nećemo ulaziti u vjerodostojnost lanca prenosilaca i samog hadisa, jer nalazimo u drugom hadisu da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: – Najbolje mog ummeta je moja generacija (ashabi), zatim oni koji im slijede, pa oni koji njima slijede…[25] – a da bi se imalo najboljeg, mora ga se porediti i birati sa nečim drugim, tako da i ako je prethodni hadis slabog lanca prenosilaca, vjerodostojnog je sadržaja.

Hazreti Hatidža je bila ashab, bila je prvi vjernik, bila je supruga Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, prva, jedina u njenom životu i nesumnjivo ju je Allah odabrao za tu časnu titulu: Majka vjernika; prva koja je pomagala Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i vjeru; prva koja se žrtvovala za vjeru i Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem; prva koja je pokazala ljubav spram Allaha i Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i svi njeni dani, otkako se čulo u Mekki za poslanika, pa do njenog preseljenja sa ovog svijeta, bili su svijetle stranice u historiji islamskog ummeta.

Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, je stavljen u obavezu namaz koji se sastojao od dva rekata, ali ne znamo da li je bila ista forma kao što je danas. On, sallellahu alejhi ve sellem, je podučio h. Hatidžu i načinu uzimanja abdesta, tj. čišćenja za namaz, i samom namazu, kao što je njega, sallellahu alejhi ve sellem, podučio Džibril.

Bojkot

Kurejšije su bili odlučni da bojkotuju Hašimoviće i potomke Muttaliba zbog njihove potpore Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem, i o tome su napisali proglas koji su okačili na zid Kabe. Taj progon, bojkot, trajao je tri godine i bilo je najžešće iskustvo koje su imali muslimani u Mekki, prije Hidžre. Biografske knjige navode: – Kurješije, kada su vidjeli da su neki od ashaba otišli u Abesiniju (Etiopiju) i da su tamo stekli smještaj i sigurnost, kao i da su pod zaštitom Nedžašija, da je Omer b. Hattab primio islam, a bio je izuzetno snažan i hrabar, pa je bio velika podrška muslimanima, zajedno sa h. Hamzom, da se islam širi među plemenima, dogovorili su se da ubiju Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Rekli su: – Iskvario nam je sinove i žene. – Rekli su njegovim, sallellahu alejhi ve sellem, rođacima: – Uzmite od nas duplu krvarinu i neka ga ubije neko ko nije iz Kurejša i oslobodi i nas i vas. – Međutim, Hašimovići su to odbili, a podržali su ih i potomci Mutalliba b. Abdimenafa.

Kada su Kurejšije shvatili da Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, uživa podršku svojih rođaka, napisali su proglas da neće sklapati sporazume s njim, sallellahu alejhi ve sellem, da neće ženiti niti udavati za muslimane, da im neće išta prodavati niti od njih kupovati, da neće prihvatiti ikakav sporazum s njima i da neće prema njima pokazati ikakvu samilost ili popustljivost sve dok ne predaju Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da bi ga se ubilo.[26]

Ebu Talib se povukao u svoje kanjone, a sa njim i ostali Hašimovići i potomci Muttaliba, osim Ebu Leheba. Mušrici nisu dopuštali da u Mekku dođe išta od hrane ili ikakva druga roba a da nisu to otkupljivali, tako da je glad i nevolja iscrpljivalo muslimane. Hazreti Hatidža je bila zajedno sa Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, u kanjonima Mekke, mada nije morala. Međutim, ona nije htjela ostaviti Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i ostale muslimane, nego je naredila svom bratiću Hakimu b. Huzamu da za nju kupuje pšenicu i tajno donosi u kanjone Ebi Taliba i da ju podijeli muslimanima. U tu svrhu je potrošila veliki dio svog imetka. Tokom bojkota, umrla su mnoga djeca muslimana i protjeranih.

Uzvišeni Allah je odredio da crvi izgrizu proglas koji je bio okačen u Kabi. Jedan od Kurejšija je, nakon što je vidio u kakvoj su nevolji muslimani i Hašimovići, krenuo da pocijepa taj proglas, smatrajući ga nepravednim. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao Ebu Talibu šta je bilo sa proglasom i kako su ga crvi pojeli a Ebu Talib je o tome rekao istaknutim Kurejšijama i tražio od njih da donesu list. Kada su donijeli, vidjeli su da je onako kako je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao, poništili su odluku i time je bojkot bio završen.

Smrt

Nakon ovog opuštanja zbog prijekida bojkota i izolacije, nastupilo je vrijeme tuge. Ebu Talib je umro nakon izlaska iz kanjona i Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je žalio za njim, mada je on bio nevjernik. Hazreti Hatidža je tješila tugu Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i nastojala da ju umanji za njegovim, sallellahu alejhi ve sellem, amidžom, ali i ona je, nedugo poslije Ebu Taliba, umrla. Hakim bilježi da je ona umrla tri dana poslije Ebu Taliba.

Ibn Dževzi bilježi od h. Hakima b. Huzama i h. Salebeta b. Su’ajra da je h. Hatidža umrla dva mjeseca i pet dana nakon Ebu Taliba. To je bilo desetog ramazana, a ona je imala šezdeset i pet godina. Ukopana je u Hadžunu i Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, ju je primio u mezaru i spustio. Dženaza namaz nije bio propisan u to vrijeme.

Ova godina je poznata kao Godina tuge.

Vrline

Hazreti Alija je rekao: – Čuo sam Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, da kaže: – Najbolja njihova žena je Merjem, kćerka Imranova, a najbolja njihova žena je Hatidža.[27] – Muslim bilježi: – Ebu Kurejb je rekao: – Pa je Veki’ pokazao na nebesa i zemlju.

Hazreti Aiša priča: – Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kada bi se spomenula h. Hatidža, nije propuštao priliku da se pohvalno izrazi o njoj i da zatraži oprosta za nju. Jednom ju je spomenuo a mene je obuzela ljubomora toliko da sam rekla: – Allah ti je zamijenio staricu. – Priča dalje: – Pa sam vidjela Allahova Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da se rasrdio toliko da me jeza obuzela. Rekla sam u sebi: – Allahu moj, ako ukloniš od mene srdžbu Allahova Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, nikada je više neću spomenuti na hrđav način dokle god sam živa. – Kad je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, vidio na meni pokajanje, rekao je: – Kako si rekla?! Allaha mi, povjerovala je u mene kada su me ljudi nijekali; potvrdila je mene kada su me ljudi u laž utjerivali i rodila mi djecu koja su tebi uskraćena. – U drugoj predaji: – Allah mi nije dao bolju od nje; potvrdila me kada su me ljudi u laž utjerivali; pomogla me svojim imetkom kada su mi ljudi uskraćivali i Allah me opskrbio (darovao) djecom a nije mi to dao i sa jednom osim nje.[28]

Hazreti Enes priča: – Dovoljno ti je od žena svijeta: Merjem, kćer Imranova, Hatidža, kćer Huvejlidova, Fatima, kćer Muhammedova i Asija, supruga faraonova.[29]

Bilježi se od h. Aiše da je rekla: – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: – Prvakinje žena Dženneta su četiri: Merjem, kćerka Imranova, Fatima, kćerka Muhammedova, Hatidža, kćerka Huvejlidova i Asija, kćerka Muzahimova, supruga faraonova.[30]

Hazreti Aiša priča: – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, nije ženio uz h. Hatidžu drugu ženu sve dok je ona bila živa.[31]

Bilježi se od h. Ammara b. Jasera da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: – Hatidža je odlikovana nad ženama mog ummeta kao što je Merjem odlikovana nad ženama čitavog svijeta.[32]

 

[1] El-isti’ab, br. 3323.

[2] El-envarussati’atu, str. 11.

[3] El-envarussati’atu, str. 13.

[4] El-envarussati’atu, str. 15,16.

[5] Essejjidetu Hadidže, str. 13.

[6] Dessirini ja Hadidže, str. 34.

[7] Hadidžetu bintu Huvejlid, str. 36-57. – uz neke izmjene i skraćivanja.

[8] Siretubni Hišam, 1/212 i dalje.

[9] Essjjidetu Hadidže el-kubra, str. 35.

[10] Essjjidetu Hadidže el-kubra, str. 34,35.

[11] Hajatussejjideti Hadidže bint Huvejlid, str. 50.

[12] Hadidžetu bintu Huvejlid, str. 60,61.

[13] Essejjidetu Hadidže, str. 35.

[14] El-envarussati’atu, str. 18,19.

[15] Essejjidetu Hadidže, str. 18.

[16] Fethu-l-bari, 3814.

[17] Ummu-l-muminin Hadidže, str. 26.

[18] Siretubni Hišam, 1/216.

[19] Errevdu-l-unf, 1/327.

[20] Muslim, 2277.

[21] Subulu-l-huda, 2/307.

[22] Subulu-l-huda, 2/313.

[23] Buhari, 3.

[24] Subulu-l-huda, 2/314.

[25] Buhari, 3650.

[26] Essejjidetu Hadidžetu, str. 89.

[27] Buhari, 3432.

[28] Taberani u El-kebir, 23/21,22.

[29] Tirmizi, 3878.

[30] Hakim u El-mustedrek, 4852., i kaže da je vjerodostojan po uvjetima Dvojice, a s njim se slaže i Zehebi.

[31] Muslim, 3437.

[32] Bezzar u El-musned, 1427.